O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra – Petrov Uskrs

fra Tomislav Šanko, OFM

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (20, 1-9)

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući.

            Petar je kroz evanđeoske zapise prikazan kao snažan, impulzivan, čak i tvrdoglav lik. Međutim, Isus ga ne odbacuje zbog tih osobina, već ga baš takvoga odgaja – u duboko duhovnom, ali i psihološkom smislu – kako bi od njega oblikovao vođu Crkve. Taj odgoj nije lagan, niti brz, ali je radikalan: prolazi kroz izdaju, suze, sram, pad, opraštanje i konačno – poniznost. Kroz sve te etape, Isus Petra ne ostavlja samog. On ga priprema da postane autentičan vođa – onaj koji svoj autoritet ne gradi na snazi vlastitog karaktera, nego na Isusovoj ljubavi i milosrđu.

            Jedan od najupečatljivijih trenutaka u tom procesu događa se nakon Isusove smrti i uskrsnuća, kada Petar sluša Magdalenu. Jedno od pitanja koje nam izranja iz teksta može biti: „Kako to da Petar sada sluša bivšu prostitutku?“ Upravo tu se nazire duboka preobrazba – čovjek koji je nekoć bio samouvjeren i sklon predrasudama, sada postaje ponizan i poučljiv. Petar shvaća da ne zna sve, da više ne razumije svijet kroz staru logiku moći i ispravnosti. On sada zna da više ne zna – i baš tu počinje Uskrs. Time otvara prostor za nov način gledanja, slušanja i prihvaćanja – i sebe, i drugih, i Boga.

            U tom susretu s Magdalenom odražava se i Isusov suptilan, ali snažan odgoj. Petar sada sluša ženu koju bi ranije možda prezirno odbacio. Isus ga uči da glasnici Uskrsa dolaze kroz neobične kanale – ponekad upravo kroz one koje smo ranije podcjenjivali. Tako Petar uči slušati ne samo glas Božji, nego i glas ranjene ljudskosti, što ga čini duhovno zrelijim i psihološki uravnoteženijim.

            Simbolika Petrovog trčanja s Ivanom prema grobu dodatno oslikava njegovo unutarnje stanje. Petar trči – daje svoj dio – ali stiže drugi. Ivan, apostol ljubavi, prvi dolazi, ali čeka Petra. Ova scena postaje snažna slika odnosa institucije i ljubavi, hijerarhije i karizme. Ljubav je brža, dublja, ali poslušnost potvrđuje njezinu autentičnost. Petar kao vođa u nastajanju mora naučiti ovu lekciju: da pravi autoritet ne proizlazi iz funkcije, nego iz spremnosti na čekanje, osluškivanje, razlučivanje. Isus tako Petra vodi kroz duhovnu školu gdje se naša snaga ne mjeri silom, nego sposobnošću da čekaš, slušaš i prihvatiš.

            Nadalje, tekst nas poziva da „uđemo u svoj grob“ – da se suočimo sa svojim „bolnim ja“, onim dijelom nas koje najradije skrivamo. Za Petra, to je svakako trenutak izdaje. Ta izdaja „raskopava srce“, ali u isto vrijeme omogućuje duhovni rast. Petar se nakon izdaje više ne skriva iza samouvjerenosti. On se slomio – i baš zato sada može biti ozdravljen. Isus ga ne zamjenjuje drugim apostolom, niti mu spočitava izdaju. On mu – kao prijatelj i učitelj – daje novu priliku. Petar u tom trenutku prestaje biti „kamen koji spotiče druge“ i počinje postajati „kamen na kojem će se graditi Crkva“.

            Isusov pristup Petru je terapeutski. On ne rješava Petrove simptome – njegovu tvrdoglavost, sram ili zbunjenost – nego ide dublje: liječi uzrok. Isus miče kamen s Petrovog srca, poziva ga da imenuje svoje laži, svoja kriva uvjerenja. Taj proces je bolan, ali oslobađajući. Petar je kroz Isusovu ljubav pozvan da skine vlastite obrane, maske i bodlje. Isus ne stvara savršenog vođu – stvara ranjenog, ali iscijeljenog svjedoka. Petra koji zna što znači pasti, ali i što znači biti podignut ljubavlju.

            Ulogu poniznog vođe Petar ne preuzima samoinicijativno. On je poslan i tek kad postane sposoban reći „Pomozi mi, ne mogu sam!“, on postaje sposoban voditi druge. Njegov autoritet sada proizlazi iz susreta s vlastitom tamom, iz iskustva milosrđa koje mu je pokazao Učitelj. Petar je psihološki sazrio jer više ne mora glumiti jakog – duhovno je sazrio jer zna tko je izvor njegove snage.

            U svemu tome, odnos s Ivanom i Magdalenom odražava novu dinamiku zajedništva: ne konkurenciju, nego nadopunu. Magdalena kao prva glasnica Uskrsa, Ivan kao onaj koji voli, i Petar kao onaj koji uči voditi druge kroz služenje – zajedno čine novu zajednicu. Petar više nije vođa koji naređuje, već onaj koji zna slušati, čekati i priznati slabost. Isus tako ne gradi piramidu moći, nego kružni dinamizam ljubavi, poslušnosti i svjedočenja.

            Na kraju, Petrov život postaje dokaz Uskrsnuća. Ne zbog savršenstva, nego zbog autentičnosti. On je pao, zaplakao, pa opet krenuo. Isus ga nije izabrao jer je bio idealan niti samo dobar čovjek, nego jer je bio stvaran. U Petru se svaki kršćanin može prepoznati – i baš zato on može voditi druge. Isus ga odgaja da bude vođa iz srca, a ne iz sile. I taj proces traje – kroz bol, praštanje, ljubav i istinu.