O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra - Petrova izdaja i priča jedne žeravice

fra Tomislav Šanko, OFM

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (18, 15-27 )

          Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: „Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?“ On odvrati: „Nisam!“ A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.

          Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.“ Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: „Tako li odgovaraš velikom svećeniku?“ Odgovori mu Isus: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

          Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: „Da nisi i ti od njegovih učenika?“ On zanijeka: „Nisam!“ Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: „Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?“ I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.

          U središtu Velikog petka, dana kada je Petar izdao Isusa, nalazi se Križ. Križ se u kršćanstvu nerazdvojivo veže za Uskrs i Uskrs za Križ. Nema Uskrsa bez Velikog petka, nema Velikog petka bez Uskrsa. Isus je jedinstveni Bog po tome što je trpio i umro za ljude, a tek onda Uskrsnuo. Jedino u kršćanstvu Bog umire za čovjeka da bi čovjeka učinio Bogom. To ne pozna niti jedna religija svijeta. Često možemo naći baš obratno, tj. da čovjek mora umrijeti za bogove, a kamoli da Bog umre za čovjeka. Na križu Bog je pokazao koliko je daleko spreman daleko ići da ti kaže koliko vrijediš, da ti pokaže tko si ti za njega, da ti pokaže koliko te ljubi, koliko je ludo zaljubljen u čovjeka. Križ je objava naše ljubljenosti do kraja, bez zadrške, bez kalkulacije, bez uvjeta. To je križ pred kojim se slomio i apostol Petar, čovjek kojeg je Isus volio i kojeg je pozvao na poseban način.

Petar je bio svjedok Isusove moći, njegove ljubavi i njegova nauka. Ipak u noći pred Isusovu muku, kada se suočio s vlastitim strahom, zatajio je Isusa iz obzira i straha za vlastiti život. Dogodilo se to dok se grijao kraj žeravice (Iv 18,18). Zanimljivo je da će apostol Ivan ponovno spomenuti tu žeravicu i na Uskrsno jutro. Ivan nam donosi susret kraj žeravice, ali ovaj put uz Tiberijadsko more (Iv 21,9). Evanđelist Ivan koristi istu grčku riječ za žeravicu na kojoj Isus priprema ribu (ἀνθρακιά – anthrakia), pokazujući kako se Isus vraća na istu scenu, ali ovaj put s drugačijom porukom.

Ta vatra nije bila samo simbol Petrova pada, već i njegovog kasnijeg preobraženja. Kao da Isus vraća Petra na mjesto njegova zatajenja, ali sada u ozračju ljubavi i oproštenja. Umjesto ukora, postavlja mu pitanje: „Ljubiš li me?“ (Iv 21,15-17). Tri puta, za svako zatajenje. Ne da ga ponizi, nego da ga podigne upravo tamo gdje je pao i da mu upravo tamo da novi početak. Ovom događaju posvetit ćemo se izbliza sljedeći put. Ostanimo sada na Petrovoj izdaji.

U trenutku zatajenja, Petar se grijao kraj vatre pokušavajući sačuvati vlastiti život. Zanimljivo bi bilo čuti priču koju bi nam ispričala upravo ta žeravica o Petru kada bi mogla govoriti. Petrovo zatajenje dogodilo se dok se kraj nje grijao. U prenesenom značenju možemo reći da ona predstavlja potrebu za ljudskom pažnjom i prepoznavanjem te možemo uočiti kako je Petar malo ugrijanih cijepnica zamijenio za Božji plamen. Zar mi često ne činimo isto?

Koliko puta smo ljudsko prepoznavanje, ljudski sud i odobravanje pretpostavili Božjem sudu. Koliko puta nam je bilo, kao i Petru, na pameti ljudsko, a ne Božje. Koliko puta smo se pokoravali ljudskoj logici, iako smo negdje u dubini našeg bića slutili da to nije pravi put, ali nismo imali snage ili hrabrosti za Božju logiku. Koliko puta smo manjak vjere proglasili razboritošću da bi opravdali svoje strahove! Petar će morati proći ovaj put da bi kasnije u Djelima apostolskim ipak pred svima hrabro ustvrdio: 

Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isus, koga vi smakoste, objesivši ga na stup. Njega Bog desnicom svojom uzvisi, za Začetnika i Spasitelja, da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. Mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti kojega dade onima što mu se pokoravaju.” (Dj 5, 29-32). 

          Upravo se u ovim njegovim riječima može iščitati put koji je Petar prešao. Kako se to dogodilo? Zanimljivo bi bilo vidjeti kakav je Isusov pogled prema Petru bio u noći odmah nakon trećeg zatajenja. Zašto je taj pogled izazvao suze u Petrovim očima, zašto je došlo do Petrova pokajanja? Osobno mislim da je taj Isusov pogled bio isti onaj kojim ga je prvi puta pogledao i pozvao nakon čudesnog ribolova. Isti pogled ljubavi i razumijevanja, ali i povjerenja i vjere u njega. U Isusovom pogledu ništa se nije promijenilo.

          Upravo je taj pogled omogućio Petru pogled u budućnost onkraj svoje grešnosti i slabosti. Omogućio mu je da se ne veže za prošlost i dao mu je novi obzor nade. Kaže se da nas đavao veže za prošlost, a da Bog otvara horizonte nove budućnosti. Kao i kod Magdalene, Mateja i Zakeja. Drugi ljudi vidjeli su u ovim ljudima grešnike, bludnike, izdajnike svoga naroda, lihvare. Isus je u njima vidio apostole i svete ljude. Isus te nikada ne poistovjećuje s tvojim promašajima, nego u tebi vidi tvoje najbolje mogućnosti.

Upravo tu je razlika između Petrova zatajenja i Judine izdaje. Petar je nakon izdaje susreo jedne oči koje ga nisu osudile i iz tog pogleda mogao je sebi oprostiti. Ovdje vidimo nešto što nam je jako bitno za Petrovo osobno iskustvo sazrijevanja, ali i za svako naše iskustvo kod sakramenta pomirenja. Juda se također pokajao pa čak je i vratio nepošten novac. Ono u čemu je razlika između njih dvojice jest ta da je Juda sam sebi presudio, a Petar u svoj grijeh nije otišao sam zahvaljujući Isusovom pogledu. 

Nekada znamo čuti da ćemo na kraju života sami sebi suditi. Smatram da nije tako. Mi smo sebi najstroži suci i Bogu hvala da je On ipak taj zadnji sudac. Jednoga dana kada se budemo sreli oči u oči, njegove će ipak biti milosrdnije od naših. Ono što od Petra možemo naučiti jest i to da u analizu svojih grijeha nikada ne idemo sami. Kada nam se god dogodi izdaja, a dogodit će se, vratimo se tada na Isusov pogled i pogledajmo iz njegovih očiju Petra u sebi. 

Taj je trenutak za Petra predstavljao vrhunac boli, ali i početak iscjeljenja. Osjećaj srama i krivnje bio je neizbježan, ali upravo kroz njega Petar dolazi do spoznaje da je njegova ljubav, koliko god bila slaba, dragocjena Isusu. Isus ga ne odbacuje, nego ga poziva na preobrazbu.

          Vratimo se još jednom na križ. Križ je ljubav koja stavlja u pitanje. Isus je na križu pobijedio korijen smrti i grijeha, baš kao što je u Petru pobijedio njegovu slabost ljubavlju. Križ nije kraj, nego novi početak – mjesto na kojem se otkriva tko smo u Božjim očima. Petar je to spoznao, a u toj spoznaji postaje stijena Crkve. Zatajenje postaje prilika za autentičniji hod koji će sada znati Božje pretpostaviti ljudskom.

          Moć križa očituje se u prigibanju. Petar se morao poniziti da bi mogao stati pred Učitelja i izreći svoj odgovor ljubavi. Križ je proširio njegovo srce srce i očistio ga od sebičnosti, učinio ga je jakim. Dotakni i ti Isusov križ vjerom. Na njemu, Isus je već pobijedio sve tvoje bitke. Pribij na njega sve svoje izdaje, poklekni i dodirni ga srcem, kao što je to učinio Petar. I dopusti da te njegov pogled podigne, preobrazi i pošalje u novi život ljubavi i predanja.