Osvrt na knjigu pape Franje “Nada nikad ne postiđuje: Hodočasnici prema boljem svijetu”

Marito Mihovil Letica

Riječ “nada” – uzeta kao imenica u svim padežima jednine i množine, zajedno s glagolom “nadati se”, u svim glagolskim vremenima i licima – pojavljuje se u “Bibliji”, u knjigama Staroga i Novoga zavjeta, gotovo dvjesto puta. Primjerice, u “Evanđelju po Mateju” čitamo stih “Ime njegovo nada je narodima” (Mt 12,21), gdje se Matej poziva na riječi starozavjetnoga proroka Izaije o “Slugi Jahvinu”, koji se prema proročanstvu utjelovio u Isusu: Mesiji ili Kristu.

Nada je znatno više od optimizma, psihološkoga stajališta i kognitivnoga stila s kojim je često povezano nekritičko i naivno očekivanje najboljih ishoda. Nadilazeći ovozemaljske horizonte i ulazeći u nebeske perspektive, nada je u svojoj najdubljoj bîti i svojim najobuhvatnijim rasponima i protegama – metafizička kategorija koja čovjeka pokreće ne samo transcendencijom “prema naprijed” nego i transcendencijom “prema gore”. Kršćanski egzistencijalistički filozof Gabriel Marcel odredio je nadu kao “akt duhovnoga doživljavanja kojim otkrivamo dubine duše”. A u psalmu Davidovu čitamo: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu nada moja. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda: neću se pokolebati” (Ps 62,6-7).

Ovaj radijski prilog posvećen je blagopokojnomu papi Franji te ćemo se upoznati s njegovom novom knjigom “Nada nikad ne postiđuje”, kojoj je podnaslov “Hodočasnici prema boljem svijetu”. Hrvatsko je izdanje u okrilju Kršćanske sadašnjosti objavljeno 2025. godine. Velika tema nade nalazi se u knjizi malog ili džepnog formata i obaseže 240 stranica. Sastoji se od ovih šest poglavlja: “Lice trudnice”, “Lice siromaha”, “Lice migranta”, “Lice civila za vrijeme rata”, “Lice puno nade djeda i unuka” i “Nada uvijek ima ljudsko lice”.

U predgovoru čitamo objašnjenje zašto kršćanska nada ne postiđuje. Papa Franjo uzeo je za naslov knjige riječi svetoga Pavla iz “Poslanice Rimljanima”:

“Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,3-5).

Papa Franjo slikovito govori o razlici između optimizma i nade objašnjavajući da je optimizam “psihološki stav, koji danas može biti prisutan, a sutra ne, sličniji prolaznom osjećaju onih koji žele poboljšati stvari samo svojom voljom”, a nada je, objašnjava papa Franjo, “sigurnost da ćemo ići naprijed. Zapravo, polažemo nadu u nešto što nam je već dano, a ne u nešto što bismo željeli da se dogodi. To je Božji dar, to je ona krjepost koju nosimo u srcu i koja nas, ukorijenjena u njegovu obećanju, ne odvodi u lutanje.”

Slikovite su i ove rečenice pape Franje, također iz Predgovora:

“Nada je jedna od tri teologalne krjeposti, koje se tako nazivaju jer ih možemo živjeti samo zahvaljujući Božjem daru, a mlađa je sestra drugih dviju: vjere i ljubavi. Možemo je zamisliti kako drži za ruku dvije starije, ali u stvarnosti je ona ta koja ih vodi. To je ona skromna krjepost koja teče ispod površine vode života, ali koja nam je oslonac u tome da se ne utopimo u teškoćama koje nas okružuju. Najskrivenija je, ali je svakidašnja.”

Ostaje nam nada da je hodočasnik prema boljem svijetu – blagopokojni papa Franjo – onkraj ovozemaljskih horizonata ušao u svjetlost svojega i našega Oca.