Osvrt na knjigu “Smutnje po Mateju” fra Stipe Kljajića
Marito Mihovil Letica
Riječ “smutnja” jest imenica nastala od glagola “smutiti”, što je svršeni glagolski vid od “mutiti”, a posrijedi je glagol praslavenskoga podrijetla te se u vrlo sličnome obliku nalazi i u drugim slavenskim jezicima, primjerice u poljskome i ruskome. “Smutnja” je, kako nalazimo u rječnicima, “zametanje svađe, neslaganja ili nesporazuma; spletkarenje, intrigiranje”.
Stoga nas može začuditi naslov knjige “Smutnje po Mateju”, osobito ako znamo da je riječ o evanđelistu Mateju. Knjiga je 2024. objavljena u zajedničkome izdanju Kršćanske sadašnjosti u Zagrebu i Franjevačkoga samostana svetoga Luke u Jajcu. Autor je Stipo Kljajić, bosanski franjevac, teolog i bibličar, rođen 1980. u Ljubatovićima nedaleko od Žepča u Bosni i Hercegovini. Licencijat iz biblijskih znanosti postigao je 2011. na Papinskome institutu “Biblicum”, a doktorat na Papinskome sveučilištu “Antonianum” u Rimu. Profesor je biblijskih predmeta na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prije “Muke po Mateju” objavio je u Kršćanskoj sadašnjosti knjigu “Utjeha mesijanske nade”. U knjizi “Muka po Mateju” nalazi se Predgovor koji je napisala doc. dr. sc. Bruna Velčić. Čitamo ulomak:
“‘Smutnje po Mateju’ donosi izbor evanđeoskih ulomaka koji pred čitatelje nerijetko stavljaju određeni interpretacijski problem ili dilemu i čije razumijevanje zahtijeva pažljivo tumačenje. Je li Isus znao sve dok je kao čovjek zemljom hodio? Je li Matejevo pravo ime bilo Matej ili Levi? Što znači biti ‘siromašni duhom’? Zar je ‘svadbeno ruho’ toliko važno da zbog njega možemo izgubiti raj? Što znači da se moramo čuvati ‘farizejskog i saducejskog kvasca’? Je li Isus imao braću i sestre? U čemu se sastoji ‘znak Jonin’? / Na te i druge ‘smutnje’ autor nudi argumentirane i egzegetski potkrijepljene odgovore.”
U “Matejevu evanđelju” zabilježen je život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu i okolici, a ta se zajednica mahom sastojala od obraćenih Židova. Matej ili Levi, koji je prije obraćenja bio po zanimanju carinik, zasigurno je bio očevidac Isusova javnog djelovanja. Matejeve čitatelje, obraćene Židove, posebice je zanimao odnos Staroga i Novoga zavjeta, uz to i Mesijina osoba i mesijansko kraljevstvo te unutarnje ustrojstvo nove zajednice Kristovih sljedbenika. Matej govori o životu Pracrkve i jedini među evanđelistima rabi riječ “Crkva” (grč. “ekklésia”).
Budući da se nahodimo u korizmenome vremenu, u približavanju Uskrsu, osvrt na hvalevrijednu knjigu “Smutnje po Mateju”, završavamo citatom nekoliko rečenica iz poglavlja “Hramski zastor”. Fra Stipo Kljajić napisao je:
“Bog je Isusovom smrću i uskrsnućem razderao hramski zastor, veo koji je dijelio nas i njega. Isus je, slikovito govoreći, odgrnuo zavjesu i pokazao nam Oca. Njegovo je uskrsnuće otvorilo novi put do Boga: put koji istina vodi kroz patnju i smrt, no put koji je on za nas prošao i učinio ga prohodnim. Svjetlost uskrsnoga jutra prosijava kroz sve zastore između Boga i ljudi, i u samim ljudima. Uskrs je prigoda da progledamo, da dopustimo da svjetlost uskrsnuća obasja mračne zakutke naših srca i tamne strane umova te otopi vosak naših ušiju i ljuske očiju: da ga čujemo, vidimo i prepoznamo u drugima. Da razderemo svoje zastore i u drugima susretnemo Boga, Uskrsloga.”
