Križni put. Papa: U svijetu algoritama Božja ekonomija ne odbacuje nego popravlja

Put koji se predlaže svakom čovjeku, put gledanja u sebe i pomirenja s vlastitom savješću, razmišljajući o Kristovoj muci na putu do Kalvarije. To su razmišljanja koja je papa Franjo pripremio za Križni put na Veliki petak u Koloseju, a koji će večeras, 18. travnja, u 21 sat i 15 minuta u Papino ime predvoditi generalni vikar Rimske biskupije kardinal Baldo Reina. Meditacije nam pokazuju da je put križa  Isusovo silaženje prema onima koje je ljubio, prema svijetu koji Bog ljubi (II. postaja). To je također Kristov odgovor, njegovo preuzimanje odgovornosti. On, koji prikovan zagovara, postavlja se između dviju strana, između suprotnosti (XI. postaja) te ih dovodi Bogu, jer njegov križ ruši zidove, briše dugove, poništava presude, uspostavlja pomirenje. Isus je “pravi Jubilej” koji se, svukavši svoje haljine, pokazao blizak i onima koji ga uništavaju te promatrajući one koji ga svlače kao ljubljene osobe koje mu je Otac povjerio, pokazao da želi spasiti “sve, sve, sve” (X. postaja).

Božja ekonomija

Papa svojim razmišljanjima potiče na izlazak iz vlastitih obrazaca, na razumijevanje Božje ekonomije koja ne ubija, ne odbacuje, ne gazi. Ona je ponizna, vjerna zemlji, ona je Isusov put blaženstava koji ne uništava, nego njeguje, popravlja, štiti (III. postaja). Papa Franjo inzistira na toj 'božanskoj ekonomiji' (VII. postaja), toliko različitoj od današnjih ekonomija sačinjenih od kalkulacija i algoritama, hladnih logika i nemilosrdnih interesa. Krist je prihvatio križ za ljude, a teret koji nosi govori o dahu koji ga pokreće, onom Duhu koji je Gospodin i životvorac (II. postaja). Mi pak zbog izbjegavanja odgovornosti imamo kratki dah. Ali bilo bi dovoljno da ne bježimo nego da ostanemo: među onima koje nam je Krist dao, u kontekstima u koje nas je stavio – potiče Papa – da se povežemo jer samo tako prestajemo biti zarobljenici samih sebe. Ono što nas tlači su, dakle, sebičnost i ravnodušnost.

Križni put - molitva onih koji su u pokretu

U uvodu prije 14 postaja, Sveti Otac piše da se na Isusovom putu kojim je krenuo prema Golgoti nalazi i naš izlazak prema novoj zemlji, jer Krist je došao promijeniti svijet, pa zato i mi moramo promijeniti smjer, vidjeti dobrotu njegovih stopa. Stoga je Križni put molitva onih koji su u pokretu. Ona prekida naše uobičajene putove. Zato je to Isusov put put koji nas “košta” u ovom svijetu koji sve računa i gdje besplatnost ima visoku cijenu. Ali u daru – primjećuje Papa – sve ponovno procvjeta: grad podijeljen na frakcije i razdiran sukobima ide prema pomirenju; neplodna religioznost ponovno otkriva plodnost Božjih obećanja, a čak se i srce od kamena može promijeniti u srce od mesa.

Čovjekova sloboda

Isusova osuda na smrt je polazište da se podsjetimo dramatične igre ​​naših sloboda (I. postaja). Iz neopozivog povjerenja kojim se Bog stavlja u naše ruke, koji u nama stvara „sveti nemir“, mogu se izvući čudesa – ističe papa Franjo – oslobađajući nepravedno optužene, ulazeći u slojevitost situacija, suprotstavljajući se osudama koje ubijaju. No, mi smo zatvorenici uloga iz kojih ne želimo izići, zabrinuti zbog zahtjevnosti promjene smjera, pa često dopuštamo da nam promakne mogućnost križnog puta.

Ipak, Krist nas izaziva svojom tihom prisutnosti u svakoj sestri i bratu koji su izloženi osudama i predrasudama, ali tisuću razloga, religiozni argumenti, pravne zavrzlame i naizgled zdrav razum koji se ne miješa u sudbinu drugih, čine nas da budemo poput Heroda, svećenikā, Pilata i svjetine. Unatoč tome, Isus ne pere ruke od toga, nego i dalje ljubi u tišini.

Temu slobode donosi također XI. postaja: Krist je pribijen na križ i pokazuje nam da u svakoj okolnosti postoji izbor koji treba učiniti. To je vrtlog slobode. Isus izabire posvetiti pozornost dvojici muškaraca razapetih pokraj njega, puštajući da ga jedan vrijeđa, i prihvaćajući zaziv drugoga. I ne zaboravlja tko ga je pribio na drvo križa, traži oproštenje za one „koji ne znaju što čine“ i vodi ih Bogu.

Pasti i ponovno ustati

Treća postaja opisuje Isusa koji prvi put pada pod križem iz koje učimo da je križni put ucrtan duboko u zemlju: veliki se odvajaju od njega jer bi htjeli dotaknuti nebo. No,  nebo je ovdje, spustilo se, susrećemo ga čak i kad padamo, ostajući na zemlji. U svom drugom padu (VII. postaja) Krist nas pak uči čitati avanturu ljudskog života: pasti i ponovno ustati; pa opet pasti i ponovno ustati – primjećuje Papa. Zbog toga ljudi oklijevaju, rastreseni su, gube se, ali spoznaju i radost: radost novih početaka, ponovnih rađanja. Oni su jedinstveni, spoj milosti i odgovornosti.

Isus, postajući jednim od nas, nije se bojao spoticanja ili padanja, ali unatoč tome postoje oni koji se toga srame, koji misle da su nepogrešivi – smatra Papa – koji skrivaju svoje padove i ne opraštaju padove drugih, niječu put koji je izabrao Krist, koji se, međutim, brine o svakome poput jedine izgubljene ovce.

Suprotno tome, danas postoje neljudske ekonomije u kojima devedeset i devet vrijedi više od jednoga, jer ono što smo izgradili svijet je kalkulacija i algoritama, hladnih logika i nemilosrdnih interesa. Naprotiv, božanska ekonomija je drugačija, pa je okretanje prema Kristu koji pada i ponovno ustaje promjena smjera i koraka. To je obraćenje koje vraća radost i koje nas vraća kući. Naposljetku, svojim trećim padom, Isus Sin Božji koji je bez grijeha, približava se svakom grešniku, ljubeći i grijući njegovo srce, te ga podiže i vraća na hrabre i velikodušne staze kojima nikad prije nije išao. Ponovno na zemlji, na križnome putu, Krist je Spasitelj naše zemlje.

Poput Cirenejca

U različitim likovima Križnoga puta, papa Franjo identificira iskustva koja svaki čovjek može doživjeti. Poput onoga Šimuna Cirenejca (V. postaja), kojega se vraćajući s polja zaustavlja kako bi pomogao Isusu nositi križ. Taj čovjek, koji nosi Kristov križ "a da ga nije tražio", pomaže nam razumjeti da možemo naići na Boga i slučajno, kada idemo u drugom smjeru – napominje Papa.

Ali Isusov je jaram sladak i njegovo breme lako, čitamo u Evanđelju, i On nas voli uključiti u svoje djelo koje krči zemlju da se ponovno posije. U današnjoj stvarnosti trebamo nekoga da nas katkada zaustavi – napominje papa Franjo – i da nam stavi na leđa komadić stvarnosti koji jednostavno treba nositi. Ali ako radi bez Boga, čovjek se izgubi, zbog toga na putu križa nastaje novi Jeruzalem prema kojemu se treba okrenuti poput Cirenejca, mijenjajući put i radeći s Isusom.

Žene duž puta prema Kalvariji

Na IV., VI. i VIII. postaji pojavljuju se žene koje pristupaju Isusu. Prije svega Marija, koja obnavlja značajke nasljedovanja: ne odricanje, nego neprestano otkrivanje, sve do Kalvarije, stvaranje prostora za novost Boga. Ona, prva učenica, pomaže nam shvatiti da su za Krista majka i braća oni koji slušaju i daju se promijeniti. Oni ne govore nego čine, jer u Bogu su riječi djela, a obećanja su stvarnost. Osim toga, Marija nas svojom vjerom vraća u svijet.

Tu je zatim Veronika, koja nas, s ljubavlju brišući Isusovo lice, potiče da pogledamo to lice na kojemu se jasno vidi odluka da nas voli do posljednjega daha; i više, jer ljubav je jaka kao smrt. To je lice koje mijenja naše srce – ističe papa Franjo – jer Isus nam se daruje iz dana u dan, u licu svakog čovjeka, pa tako svaki put kad se okrenemo prema najmanjem, obraćamo pozornost na njegove udove.

Kćeri jeruzalemske pak podsjećaju na posebno razumijevanje koje je Krist uspostavio sa ženama. Ali pred njihovim suosjećanjem i suzama, Isus preporučuje da prije plačemo za novim generacijama. Danas su nam, međutim, potrebne suze promišljanja kojih se ne trebamo sramiti – ističe Papa – suze koje ne treba zatvarati u privatnost, osobito zbog našega ranjenoga suživota koji u ovom slomljenom svijetu treba iskrene, a ne prigodne suze.

Isus je među onima koji se još uvijek nadaju

Na kraju Križnoga puta, dirljivi prikaz Isusa koji je skinut s križa (XIII. postaja) i predan Josipu iz Arimateje koji je 'čekao Kraljevstvo Božje', daje shvatiti da je Krist među onima koji se još uvijek nadaju, koji se ne pomiruju s mišljenjem da je nepravda neizbježna i čini nas sposobnima za velike odgovornosti, čini nas hrabrima.

Na kraju, četrnaesta postaja uvodi u tišinu Velike subote. Pred Kristovom smrću, u sustavu koji se nikada ne zaustavlja, papa Franjo uzdiže snažnu molitvu: "Nauči nas ne činiti ništa, kad se od nas traži da samo čekamo. Pouči nas vremenima zemlje, koja nisu vremena umjetnoga“. Isus, položen u grob, dijeli stanje koje nas sve ujedinjuje i doseže ponore koji nas toliko plaše te bježimo umnažajući svoje aktivnosti, često lutajući. Krist sada izgleda kao da spava u svijetu obuhvaćenom olujom, ali njegovim uskrsnućem, koje će obuhvatiti sve stvoreno, bit će mir među svim narodima.

(Vatican News - tc; md; aa)